Sure Felek i Nas su zaštitnice i završnice Kur’ana

Posljednje dvije sure u Kur’anu, sure el-Felek i en-Nas, objavljene su u vezi sa jednim neobičnim ali znakovitim i višeznačnim događajem u životu posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Prema tradicionalnim i većini racionalnih komentara Kur’ana, prema vjerodostojnim hadiskim zbirkama i literaturi koja govori o povodima Objave (esbabu’n-nuzul), ove dvije sure objavljene su nakon što je jedan jevrej, po imenu Lebid el-E’asam, vješt u sihiru ili crnoj magiji, zajedno sa svojim kćerima, a na nagovor neprijatelja islama, opsihrio/opčarao Vjerovjesnika, s.a.v.s., jednim od najtežih vidova sihira/magije koji je neko vrijeme negativno djelovao na njegovo fizičko i psihičko zdravlje.

Naime, ovaj sihirbaz uspio je nabaviti nekoliko vlasi njegove kose, preko jednog jevrejskog mladića koji se nalazio u blizini Allahova Poslanika, s.a.v.s., i na njima zavezao jedanaest čvorova, u koje su puhale njegove kćerke izgovarajući kletve. Zatim ih je omotao oko mladice muške palme i bacio u jedan dubuki bunar. Vjerovjesnik, s.a.v.s., od toga je teško obolio pa je molio Uzvišenog Allaha da mu da lijeka. U snu je čuo razgovor dvije osobe od kojih je saznao koja je bolest u pitanju i mjesto gdje je sihir spravljen. Poslije buđenja, Uzvišeni Allah mu je objavio sure el-Felek i en-Nas, koje zajedno imaju jedanaest ajeta. Nakon svakog proučenog ajeta odvezao bi se po jedan čvor i, nakon što se odriješio i posljedni jedanaesti čvor, Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., vratilo se fizičko zdravlje i duhovna snaga.

Ovako ukratko glasi, sa nekim manjim ili većim varijacijima u različitim predajama, opis događaja koji je ”izazvao” objavljivanje posljednje dvije kur’anske sure, koje se zajedničkim imenom nazivaju el-Mu’avvizetani (”Dvije sure zaštitnice”). Dakle, posebnost ovih dvaju sura prvenstveno počiva u njihovoj velikoj duhovnoj moći da čovjeka zaštite od najvećih zala spravljenih od ljudskih ili džinskih ruku. Istovremeno, one podučavaju koja su to najveća ljudska i džinska zla, kako i, što je veoma važno, od koga tražiti zaštitu od njihova pogubnog i razarujećeg duhovno-tjelesnog utjecaja. S obzirom da živimo u ”krizno” vrijeme u kojem na površinu isplivavaju mnogolika ljudska i džinska zla, ali i, posljedično tome, razni dušebrižnici zvani duhovni iscjelitelji, vidovnjaci, taratolozi i sl., kao svojevrsni ”ribari ljudskih duša” koji zavode ljude i žene pružajući im lažnu nadu i utjehu, smatramo važnim podsjetiti na ove posljednje dvije kur’anske sure, neka važna značenja koja one sadrže i istaći istinsku zaštitu koju nesumnjivo osiguravaju.

Redoslijed i pozicija svake sure u Kur’anu dat je Objavom ili Božanskom rasporedom (tevkif) i u tome se kriju brojna značenja i mudrosti koje su muslimanski komentatori Kur’ana stoljećima istraživali i raskrivali. Kada je u pitanju odnos ili povezanost početka i kraja Kur’ana, komentatori nude nekoliko mišljenja od kojih nam se dva mišljenja čine posebno interesantnim i, nadasve, tradicionalno i racionalno utemeljenim. Prvim mišljenjem hoće se kazati da je sam Vjerovjesnik, s.a.v.s., ukazao na ovu savršenu povezanost, kada je o surama el-Felek i en-Nas rekao: ”Objavljeni su mi ajeti kojima nema sličnih!”, a za suru el-Fatihu: ”Ni u Tevratu, ni u Indžilu, niti u Furkanu nije objavljena sura njoj slična!”

Dakle, Kur’an započinje surom ”kojoj nema slične”, a završava dvjema surama ”kojima nema sličnih”. Time je na najljepči način objedinjen izvanredni početak i kraj Kur’ana. Ovim nas Kur’an, zaključuju komentatori, podučava da hutbu, govor ili knjigu treba započeti i završiti sa onim najljepšim! Drugo pak mišljenje veli da se povezanost početka i kraja Kur’an može uočiti u činjenici da Kur’an započinje surom el-Fatihom za koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao da je ”najbolja dova”, a završava surama el-Felek i en-Nas koje se također smatraju svojevrsnim dovama. Dakle, dova je na početku i kraju Kur’ana; na početku i na kraju Kur’ana obraćamo se svome Gospodaru.