Sporazum sa šejtanom

Autor: Hfz. Mr. Senaid Zajimović

“Ko ode vračaru i povjeruje u ono što mu je rekao, porekao je ono što je objavljeno Muhammedu, salallahu alejhi ve sellem.”

Svakodnevno smo u prilici čuti ove turobne rečenice: “Na kraju sam živaca.”, “Zapustio(la) sam porodicu, bračne obaveze”, “Ni u čemu više ne vidim smisao i ljepotu”, “Ne mogu kontrolirati svoje tijelo, “Kuća me ubija”, “Brak nam se raspada, “Dođe mi da se ubijem”, “Stalno se svađamo” itd. Ove riječi samo djelomično otkrivaju prazninu, jad i očaj u dušama onih koji sebi traže lijeka.

Biznismeni opasne rabote

Ovo je jedna od onih tema o kojima se kod nas rijetko piše, pogotovo s naučnog i medicinskog aspekta, a koja je veoma prisutna među našim svijetom. Prisutnija od mnogih drugih o kojima naša štampa piše. Čini sihra prisutni su u našem svakodnevnom životu, a njegovi učinci, puni zla i nesreće, nerijetko su sudbina naših prijatelja, komšija, pa i nas samih. Mnogi će primijetiti kako kod nas, ali i u svijetu, nikad nije bilo više sihra nego danas. Cijela naselja zagađena su sihirskim činima, kako to kaže jedan naš hafiz. Posljedice su očevidne i manifestiraju se enormno velikim brojem zločina, samoubistava, razvoda, duševnih rastrojstava, psiho-oboljenja, pribjegavanja drogi i alkoholizmu, svakodenvnim svađama, sudskim sporovima.

Ljudi traže spasa, dok zvanična medicina još uvijek ne može ponuditi izlaz iz svih tragičnih situacija kroz koje mnogi prolaze. Zato se ljudi, tražeći izlaz, obraćaju i kome treba i kome ne treba. Mnogo ih je koji se obraćate spravljačima hamajlija i zapisa kako bi se oslobodili sihra i drugih čina i vratili zdravlje, mir, ljubav i harmoniju u svoj dom. Mali broj ih se obraća na pravo mjesto, originalnim i iskrenim liječnicima Allahovom Knjigom. Narod i nije toliko kriv, jer i ne zna napraviti razliku između ispravnog i neispravnog. Njih trebaju uputiti oni koji znaju ispravni vid liječenja, a to ne praktikuju iz njima poznatih razloga. Sve se pretvorilo u biznis.

Hajde, ni to nije toliki problem koliki je problem to što su ovi biznismeni za svoje najbliže saradnike unajmili bića koja niko ne vidi, a koja su prisutna svuda oko nas. Saradnja je na nivou, a jedini motiv njihovog posla jest interes. Onome koji “liječi” uz pomoć “prijatelja” džina interes je novac, odnosno materijalna dobit. Džinu je interes nanositi bol čovjeku, ali on to ne može sam i bez pomoći čovjeka sa ovog svijeta. Svijet džina i šejtana paralelan je našem svijetu, egzistira i ima moć razumijevanja i slobodnu volju kao i ljudi. Obavezni su izvršavati dužnosti isto kao i ljudi. Izvan su ljudskih čula. Ne mogu se vidjeti u svom stvarnom liku. Ali, zato imaju moć pretvaranja u likove životinja i ljudi. Za svoja djela će na Sudnjem danu polagati račune. Razmirice među supružnicima, razne bolesti, teškoće i nemiri, teška psihička stanja, pa čak i ludilo, to su posljedice njihova djelovanja na ljude.

O čemu se, zapravo, radi?

Sihr je sporazum između sihirbaza i šejtana koji se sastoji u tome da sihirbaz počini neke harame ili djela koja vode u širk (nevjerstvo), a da mu šejtan zauzvrat pomaže i bude poslušan u onome što traži od njega. Da bi se približili šejtanu sihirbazi koriste razna sredstva. Postoje sihirbazi koji zavežu Mushaf za tabane i tako ulaze u klozet. Neki od njih pišu kur’anske ajete nečistoćom, drugi ih pišu krvlju od menstruacije. Jedni, opet, pišu kur’anske ajete na svojim tabanima, drugi pišu Fatihu naopako. Neki od njih klanjaju bez abdesta, neki su stalno u stanju džunupluka (nečisti), neki kolju u ime šejtana i ne spominju Allahovo ime, noseći kurban tamo gdje mu odredi šejtan. Neki od njih opće sa svojom majkom ili kćerkom, neki pišu talismane nearapskim riječima koje u sebi sadrže značenje nevjerstva.

Šejtan i sihirbaz isti su u neposlušnosti prema Allahu

Jasno je da džin neće pomoći sihirbazu niti mu služiti osim uz protuuslugu. Što je sihirbaz veći kafir, to je šejtan poslušniji i brži u izvršavanju njegovih naređenja. A ako sihirbaz uskrati poslušnost šejtanu, ovaj mu neće više služiti i ignorirat će njegova naređenja. Zbog toga su šejtan i sihirbaz potpuno isti u neposlušnosti prema Allahu. Sam pogled u njegovo lice dovoljna je konstatacija rečenom. Na njegovu licu vidjet ćeš tamu kufra poput crnog oblaka. A ako ga bolje upoznaš, primijetit ćeš da je u stalnom sukobu sa samim sobom, a tako isto i sa svojom ženom i djecom, nije u stanju mirno spavati, stalno se budi iz sna. Sejtani uznemiravaju i porodicu toga čovjeka, njegovu djecu i ženu, tako da među njima učestaju svađe i nesuglasice. Istinu je rekao Allah, dž.š., u Kur’anu: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti” (Ta Ha, 124.).

Šest najpoznatijih vrsta sihra

Postoji šest najpoznatijih vrsta sihra: Sihr lažaca i gulikoža, onih koji obožavaju sedam planeta, pokretnih nebeskih tijela, za koje vjeruju da upravljaju svijetom i da im donose dobro i zlo. To su oni kojima je Allah, dž. š., poslao Ibrahima El-Halila, s.a.v.s., da im opovrgne njihove tvrdnje. Sihr onih koji se služe opsjenama, varkama, prividima i jakom voljom. Er-Razi navodi da uobrazilja može uticati na to da čovjek može hodati po drvetu položenom na površini vode, ali da ne može hodati po njemu ako je položeno na površinu zemlje ili slično tome.

Traženje pomoći od zemaljskih duhova, a to su džini i dijele se na dvije skupine: vjernike i kafire, a šejtani su kafiri među džinima. Sihr obmane čula i slabljenja vida, čarolije i varke. Temelji se na tome da se vid može ponekad zavarati tako da se zabavi jednom radnjom, a pri tome ispusti iz vida drugu, kao što vješt mađioničar pokazuje i izvodi određenu radnju i njome privuče pažnju gledalaca, a zatim njihov pogled prikuje za tu radnju i, dok nju obavlja, velikom brzinom uradi nešto drugo i onda im tek pokaže to drugo, što niko nije očekivao, a prisutni se zadive njegovoj vještini. Ovladavanje srcem, a to je da čarobnjak tvrdi kako on poznaje najveće Allahovo ime, te mu se džini zbog toga pokoravaju i naklonjeni su mu.

Ako se uoči da je slušalac slabijeg razuma, povjerovat će da je to stvarno istina i srcem će se vezati. U duši tada počne osjećati jednu vrstu straha i uplašenosti, a čim je pojačan strah, slabi moć i sposobnost osjetila, te sihirbaz može raditi šta hoće. Sihr kleveta kroz koji se ugodnim i lijepim riječima približava nekoj osobi, zavodeći je, što je vrlo rasprostranjeno među običnim svijetom.

Kako se priziva džin kako sihirbaz priziva džina?

Sporazum se u većini slučajeva uspostavlja između sihirbaza i vođa džinskih plemena. Dotični vođa izdaje naređenje svome potčinjenom da služi sihirbazu i da mu bude poslušan u provedbi njegovih naređenja. Sihirbaz poduzima radnje da bi potčinio džina koji će mu vršiti usluge zla. Ako džin odbije poslušnost, sihirbaz pozove vođu plemena jednom vrstom čaranja kojom se veliča ovaj vođa i kojom od njega traži pomoć, a ne od Allaha. Tada ovaj vođa džin poduzima disciplinske mjere protiv neposlušnog džina i naređuje poslušnost sihirbazu idolopokloniku.

Naći ćemo da je veza između potčinjenog džina i sihirbaza vrlo često obavijena mržnjom i nepodnošljivošću. Također, često ćemo vidjeti kako džin uznemirava porodicu sihirbaza, njegovu djecu, imetak i drugo. Veoma često sihirbaz i sam bude uznemiravan, a da ne zna uzrok tome. To se događa u vidu glavobolje, nesanice, straha u toku noći i drugih sličnih pojava. U većini slučajeva sihirbazi ne mogu imati djece zato što se u oplodnju umiješa džin i ubije plod prije njegove zrelosti. Ovo je veoma poznato među sihirbazima, tako da su neki od njih ostavili svoj sihr da bi se brinuli o svom porodu.

Prepoznavanje sihirbaza

Na osnovu slijedećih znakova prepoznat ćemo sihirbaza:

1. Uglavnom pita bolesnika o njegovom imenu i imenu njegove majke.
2. Uzima neke privatne bolesnikove stvari, poput odjeće, maramice, kape itd.
3. Ponekad zahtijeva da mu se dovede životinja određenih osobina i da se zakolje bez spominjanja Allahovog imena.
Njenom krvlju namaže bolesna mjesta ili baci žrtvu na pusto mjesto.
4. Piše talismane (vradžbine, zapise).
5. Dok liječi uči čarolije i izgovara nerazumljive talismane.
6. Daje bolesniku zapise koji se sastoje od četverouglova na kojima su slova i brojevi.
7. Naređuje bolesniku da se izdvoji od ljudi, određeni period boraveći u sobi u koju ne ulazi sunčeva svjetlost.
8. Ponekad traži od bolesnika da se ne pere vodom određeni period, uglavnom 40 dana, a ovaj znak upućuje na to da se radi o džinu kršćaninu koji služi sahira.
9. Daje bolesniku stvari koje će pokopati u zemlju.
10. Daje bolesniku papire koje će spaliti i nakaditi se njima.
11. Priča nerazumljivim govorom.
12. Vrlo često sahir obavještava bolesnika o njegovom imenu, imenu grada iz kojeg je i o problemu radi kojeg je došao, a da to on prethodno nije znao.
13. Piše bolesniku isprekidana slova na papir (zapis) ili na posudu od grnčarije, a onda mu naređuje da to rastapa i pije.

Ako saznamo da je čovjek sihirbaz, dužnost nam je da mu ne idemo, a ako mu, pak, odemo, onda za nas važe ove Poslanikove, s.a.v.s., riječi: “Ko ode vračaru i povjeruje u ono što mu je rekao, porekao je ono što je objavljeno Muhammedu, s.a.v.s.” Islamski stav o sihru Islamski pravnici zastupaju mišljenje da se kazna onog koji pravi sihre sastoji od ubistva zato što on svojim sihrom ubija druge. U tom slučaju, ubistvo je kaznena mjera odmazde.

Isti pravnici kažu da se on treba ubiti bez pozivanja na pokajanje, svejedno bio musliman ili pripadnik neke druge vjere. Sihirbaz musliman treba se ubiti, a nemusliman ne treba zato što je musliman time postao kafir, a nemusliman je u osnovi kafir, te se ne ubija osim u slučaju da je on svojim sihrom nekoga ubio, tj. da je sihr doveo do ubistva.

Jedan broj učenjaka kaže da se sihirbaz poziva na pokajanje ako je musliman i ne ubija se osim u slučaju da je njegov sihr prouzrokovao smrt druge osobe i tada se ubije iz odmazde. Ibnu-Munzir, Allah mu se smilovao, kaže: “Kad čovjek potvrdi da je nekog opsihrio riječima kufra, dužnost je da se ta osoba ubije ako se ne pokaje, a tako isto ako postoji dokaz protiv njega, a taj dokaz je očigledan kufr. A ako se ispostavi da govor kojim je on nekog opsihrio ne sadrži u sebi kufr, onda ga nije dozvoljeno ubiti. A ako opsihrenog zadesi ludost i gubitak pameti zbog sihra, treba izvršiti odmazdu ako je to bilo namjerno, a ako nije bilo namjerno, onda treba dati krvarinu njegovoj porodici”.

Prenosi se od Šafije i Ahmeda da su rekli: “Obavijestio nas je Sufjan ibnu-Ujejne od Amr ibnu-Dinara da je čuo Bedžleta ibnu-Abdeta da je rekao: “Omer ibnul-Hattab, r.a., pisao je pismo u kome naređuje da se ubiju svaki sahir i sahirka, pa smo ubili tri sahira”. Poznato je da je Hafsu opsihrila jedna ropkinja te je naredila da se ubije i bila je ubijena. Imam Ahmed je rekao: “Zabilježeno je od trojice Poslanikovih, s.a.v.s., drugova da treba ubijati sahire”. Praktično, većina uleme je na stanovištu da sahira treba ubiti. Jedino Šafija kaže da ga ne treba ubiti osim ako je on ubio sihrom i u tom slučaju njegovo ubistvo bit će odmazda.

Je li dozvoljeno uklanjanje sihra sihrom

Ako se sihr otklanja putem Kur’ana ili dova ili govora koji nema u sebi štete, onda ne smeta, a ako je to putem nečega što u sebi ima naznake sihra, to je zabranjeno. Postoje dvije vrste liječenja. Prva, dozvoljeno liječenje, a to je uklanjanje sihra putem Kur’ana, dovama i propisanim zikrom. Druga, zabranjeno liječenje, a to je uklanjanje sihra sihrom, traženjem pomoći od šejtana, potpomaganje njemu nastojeći mu se približiti i zadovoljiti ga. Postoji mogućnost da je na ovu vrstu sihra mislio Poslanik, s.a.v.s, kad je rekao: “Liječenje vradžbinama šejtanski je posao” te hadis u kome se spominje odlazak vračarima i gatarima, pa se kaže da je onaj ko im povjeruje porekao ono sa čim je došao Poslanik, s.a.v.s.

Je li dozvoljeno učenje sihra?

Ibnu-Kudame, Allah mu se smilovao, rekao je: “Učenje sihra i podučavanje istom je kufr i mi ne poznajemo nikakva razmimoilaženja kod uleme o tom pitanju. Smatra se nevjernikom sahir koji podučava sihru ili ga čini, svejedno smatra li to zabranjenim ili dozvoljenim”. Ebu-Hajjan u “El-Bahrul-Muhitu” napisao je: “Sud o učenju sihra može se ovako posmatrati: Ako se učenjem sihra veliča nešto ili neko mimo Allaha, kao što su zvijezde i šejtani, imajući na umu ono što je rekao Uzvišeni Allah, može se zaključiti da je to bez sumnje kufr. Nije dozvoljeno učiti ga niti raditi po njemu, jer je cilj njegova učenja prolijevanje krvi i rastavljanje supružnika i prijatelja.

Ako ništa od spomenutog nije cilj, ali ipak postoji mogućnost da bude, i u tom slučaju nije dozvoljeno učenje sihra niti rad po njemu. Ono što se zasniva na zabludama, obmanama i vračanju, nije dozvoljeno učiti jer je sve to krivi put. Ako, pak, to ima za cilj zabavu i igru, te da sihirbaz pokaže svijetu svoju okretnost i brzinu, u tom slučaju je učenje sihra samo pokuđeno”.

Liječenje od sihra

Liječenje od sihra, uroka, zavisti i džinskog ezijećenja propisano je šerijatom, a izvor su mu Kur’an i vjerodostojne predaje sunneta. Izlječenje biva samo Allahovom voljom i Njegovim šerijatom propisanim putem. Pod lijekom se podrazumijeva i duševni (lijek protiv sumnje, mnogoboštva, griješenja, pokvarenosti…) i tjelesni lijek istovremeno, iako hadisima nije tačno precizirano na što se odnosi.

Od Aiše, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., ušao kod nje i zatekao ženu koju je liječila od sihra te joj rekao: “Liječi je Allahovom Knjigom”. Poslanik, s.a.v.s., ovo je rekao uopćeno i nije precizirao ajete niti sure, iz čega se vidi da je čitav Kur’an lijek. Ono što se dugim iskustvom primijetilo jest da Kur’an, pored sihra, uroka, zavisti…, liječi i tjelesne bolesti.

Ebu-Se’id el-Hudrijj, r.a., prenosi hadis koji je zabilježen u Buharijinom “Sahihu”. U njemu se kaže da je on bio na putu sa grupom ashaba. Spustili su se u jednu dolinu i zatražili od njenog stanovništva da ih ugoste, što su ovi odbili. Ubrzo zatim je njihovog poglavara ujeo akrep te su oni došli ashabima i upitali ih: “Ima li među vama neko ko zna liječiti?” Ebu Se’id je rekao: “Ja liječim, ali neću to učiniti dok mi ne platite”. Liječio je bolesnog dok se ovaj nije oporavio. Kao nagradu su im dali stado ovaca. Kad su se vratili, rekli su Poslaniku, s.a.v.s., za ovaj slučaj, na što je on upitao Ebu-Se’ida: “Čime si ga liječio?” “Fatihom”, odgovorio je Ebu-Se’id. “Ona je zaista lijek?”, Poslanik, s.a.v.s., odobrio je njegov čin.

Poslanik, s.a.v.s., dao je uopćenu definiciju u vezi s određenim ajetima, surama i dovama. U “Sahihu-Muslim” zabilježeno je da je neko rekao: “O Allahov Poslaniče, u džahilijjetu smo imali rukju kojom smo liječili”. Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: “Dajte da čujem vaše rukje, jer ne smeta koristiti rukju ako ona u sebi ne sadrži širk”. Iz ovog hadisa uzimamo potvrdu da je dozvoljeno liječenje rukjom iz Kur’ana i sunneta, zatim dovama i rukjom iz džahilijjeta koja ne sadrži u sebi širk. Poštovani čitaoci, ako vas Allah iskuša jednom od spomenutih bolesti, obratite se prvo Njemu, jer On je kadar izliječiti svakoga preko Svojih iskrenih robova, samo Njemu odanih. “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima” (El-Isra, 82.).

Autor: Hfz. Mr. Senaid Zajim

(Novihorizonti)