Istinit događaj iz Prinčeve džamije u Tuzli. Namaz koji je imamio Igor

Prošlo je nekih dvadesetak minuta od akšam namaza. Bio sam na ispitu sociologije. Predao sam svoj rad i zaputio se ka autobuskoj stanici ne bi l’ uhvatio kakav autobus za kući. Dok sam tako išao ka stanici razmišljao sam da li ću ako odem na “bus” stići klanjati akšam namaz prije nego nastupi vrijeme jacije. U tom omišljanju ipak sam odlučio otići do obližnje džamije koja se nalazila nekoliko stotina metara od fakulteta. Stigao sam do džamije, ušao unutra, izuo svoje cipele i ostavio ih na policu ispred. U tom trenutku vidim momka, meni poznatog iz viđenja, iz te iste džamije, ono selam za selam, brate. Stoji, kao da nekog pogleda, kao da nekoga čeka ili nešto traži. Krenuo sam ostaviti stvari prije no što se odem abdestiti kad vidim taj isti momak hitro prilazi meni. Nakon što mi je prišao, kao iz topa mi je nazvao selam, ja mu odgovorih, kad veli on meni, brate treba l’ ti džemat za akšam namaz, ostala meni 2 rekata sunneta pa da “uhvatiš” džemat sa mnom. Nisam bio upoznat sa tim načinom klanjanja namaza za imamom doskora. Naime jednom prilikom u toj istoj džamiji jedan brat i ja smo došli klanjati akšam kada je on poznavajući jednog malca upitao hoće l’ da nam predvodi namaz. Naime, malac koji je možda imao nepunih 7 godina je znao dosta Kur’ana napamet te je bio učen, a samim tim je imao prednost nad nama, te nam je na taj način klanjanja akšam namaza u džematu predvodio namaz. I neka je, znanje je moć, naša vjera je znanje.
Nakon što sam se abdestio, konsultovao sam se oko par stvar sa momkom koji me je prethodno pitao za džemat te smo otišli bliže vrhu džamije kako bi moglo mirno obaviti namaz. Proučio sam ikamet, on je donio početni tekbir i stali smo na namaz. Počeo je učiti Fatihu naglas. Na njegovom učenju se dalo primjetiti da vodi računa o izgovoru harfova pri učenju te da se druži sa Kur’anom. Nakon Fatihe proučio je jednu malo dužu suru a zatim otišao na ruku’ i ja naravno za njim. Na ruku’u je ostao dugo, mnogo duže no što sam ja i vjerujem većina nas navikla na ovim prostorima. Dok smo tako bili na ruku’u čuo sam da cijelo vrijeme nešto uči. Nakon dužeg zadržavanja na ruku’u, ispravili smo se na stajanje, opet se duže zadržali a zatim se spustili na sedždu. Pogađate, zadržao nas je opet jedno vrijeme na sedždi. Mislim da sam čuo da opet nešto cijelo vrijeme uči na sedždi. Znao sam da postoji još mnogo toga što je naš Poslanik s.a.v.s. učio na ruknovima osim onoga što su me podučili u mektebu. Nisam poznavao ta učenja ali sam imao u podsvijesti da barem dok sam na tim ruknovima grijesi spadaju sa mene, sve više, što se duže zadržavam. Dok smo bili tako na sedždi dovio sam. Dovio sam ono što mi je prvo padalo na pamet. On je i dalje do mene učio, a možda je i on dovio, ne znam. Na obje sedžde smo se dugo zadržali i mislim da se u tom trenutku desilo ono zbog čega sam i odlučio napisati ovaj tekst.
Naime, od jednom kao da sam osjetio da su se trnci počeli prožimati kroz moje tijelo. Kao da mi se kosa diže na glavi. Jedan čudan osjećaj se počeo prožimati kroz mene. Nisam znao da li ga mogu definisati kao lijep osjećaj, jer mi je u tom trenutku bilo mnogo neobično. Nisam nešto tako do sada osjetio u namazu. Teško mi je opisati po kojim dijelovima tijela su se prožimali ti trnci, jer sam u nekim trenucima osjećao kao da prolaze kroz cijelog mene. Pomislio sam, subhanAllah, da možda nemam kakvih “podstanara” pa mi se dešava nešto, međutim nešto drugo me odvraćalo od tog razmišljanja. Poznavanje ovog mladića iz viđenja me je gonilo na jedno drugo razmišljanje. Naime, mnogo puta dok sam boravio u džamiji mogao sam vidjeti tog mladića kako stalno klanja dobrovoljne namaz, dva po dva, dva po dva i sve tako. Često sam ga mogao vidjeti kako u nekom od ćoškova džamija skrušeno i dugo dovi.Dok sam ja nakon dnevnih namaza hvatao wi-fi po džamiji, pokušavajući uhvatiti internet vezu, on je i nakon namaza stajao pred svojim Gospodarom, klanjajući dobrovoljno, hvatajući se za najčvršću vezu na svijetu, vezu sa Gospodarom svih svjetova.
Nakon što mi je ovo prošlo kroz glavu u namazu, i nakon što sam vidio koliko nas dugo on zadržava na ruknovima pomislih da bi taj osjećao mogao biti nešto sasvim drugo. Pomislih da se ovim namazom, zajedno s njim približih Gospodaru svih svjetova, više no ikada. Imao sam osjećaj kao da prevođen bratom pokraj sebe klanjam najispravniji namaz ikada u mom životu, a Allah najbolje zna. Od onoga trenutka kada me je počeo da prožima taj osjećaj, više me nije popuštao. On je nakon dva rekata predao selam i otišao a ja sam ustao na treći rekat. Osjećaj je i dalje bio tu. Nakon farza, ostadoh da zikrim a i osjećaj ostade sa mnom. Nakon zikra, ustadoh na sunnet a i osjećaj “ustade” sa mnom. Nakon što sam predao selam, uputio sam Gospodaru dovu, zatim se okrenuo i imao šta vidjeti. Brat opet skrušeno dobrovoljno klanja. MašaAllah! Prolazeći kraj njega sam razmišljao da li da mu kažem o maloprijašnjem slučaju. Otišao sam uzeti svoje stvari, ne bi l’ sada uhvatio kakav bus. Bio sam zbunjen. Dok sam se spremao, on završi sa namazom, viđe mene, priđe mi i poselami me. U meni se i dalje rađala potreba da mu kažem ono što sam imao. Kako se selamimo iz mene jednostavno izađe. Kroz par rečenica, nekako sam promrljao šta sam osjetio u namazu maloprije. Odgovorio je riječima – subhanAllah, začuđeno gledajući u mene. Iznenadilo ga je, baš kao što je i mene. Držao sam misk u ruci, rekoh makar da ga namirišem, dok on izgovara “na hajr, in ša Allah”.
Rastasmo se sa osmijehom i svako krenu svojim putem. Osjećaj me je prožimao još neke vrijeme dok sam išao do stanice. Poslije toga sam dugo razmišljao o tome. Kasnije sam saznao da se brat zove Igor. Čuo sam riječi hvale za njega, slične onima kojima sam se i ja sam uvjerio dok sam ga viđao ranije. Danas kad se vidimo bratski se zagrlimo, poselamimo i koju progovorimo. Molim Allaha dž.š. da mu’mine kao njega nagradi Firdewsom te da isti onaj osjećaj doživimo ovoga puta zajedno, opet jednoga dana in ša Allah.

Almir S.

(Novihorizonti)