Mojoj majci
MOJOJ MAJCI
Mnogi se, vjerujem čude, što nisam naricala, što nisam klela život i sudbinu zbog koje te više nema kraj mene. Možda sam bila premala za to, a možda baš zato što sam bila još, tako reći mala, bila sam lišena gorčine života, zatrovanih misli zbog kojih svaki događaj doživljavamo bijesom na koga ili čega…
Nema na svijetu jasnije činjenice od rađanja i smrti, rađamo se i umiremo. A opet, nema većeg šoka, nema veće tuge, nema veće i iskrenije suze nego kad saznamo da je neko nama drag umro. Spoznaja da ga nikada više nećemo vidjeti, nikada više čuti ni osjetiti, često je neutješna. Ali ja na to pokušavam gledati ovako,..
Sve je to Allahova volja, nešto što On zna zbog čega te uzeo. Zahvalna sam Mu svim srcem što si mi ti bila majka, sa svim svojim manama, zbog njih sam te još više voljela, sa svim svojim vrlinama, zbog njih sam te cijenila. Zahvalna sam i tebi, draga majko, i ponavljam i danas svojoj djeci tvoje riječi – svi su ljudi isti, voli svakoga bezuvjetno i uživaj u malim stvarima…i bit ćeš, zlato, sretna, naravno uz Allahovu pomoć.
Zahvalna sam ti majko, na poljupcu ujutro dok si mislila da spavam, nježno da me ne probudiš. Nisam nesretna što te više nemam, već pokušavam da se usredočim na svoje dove moleći Allaha da ti podari najljepše mjesto u Džennetu. I čak da je to bio samo tren, da sam te imala svega par minuta u životu, vjerujem da bi bilo dovoljno da preneseš svoju ljubav na mene, da ostaviš trag zauvijek te da se zahvalim Bogu što sam te imala. Kad te neko voli, kad nekog voliš, ne postoji vrijeme, ne postoji mjesto ni dimenzije, isto kao dragi, pravi prijatelji; ne moramo ih uvijek vidjeti da bi znali da su uvijek tu negdje za nas.
Tako, draga majko, budi ponosna, jer dala si svome djetetu srce koje zna voljeti, koje vjeruje u Allaha, koje se zna radovati malim stvarima i biti sretno i zahvalno Bogu na svim blagodatima koje mu je podario Svemogući. I znam da i tebe raduje kad me gledaš nasmijanu, znam da te raduje što te se sjećam s osmijehom a ne sa suzom, sto te spominjem dovama a ne suzama, moleći za tebe najljepše mjesto u Džennetu.
A PAR RIJEČI ZA NAS KOJI SMO JOŠ TU..
Trebamo iskoristiti naše vrijeme..
Često odgađamo posjet prijatelju, jer nemamo vremena, mora se raditi…
Često se naljutimo, pa izustimo ružnu riječ, jer pa šta, imamo pravo na to!!!
Često smo mrzovoljni, pa jedva da pozdravimo susjeda na ulici. Jer loš nam je dan, pa šta…!!!
Često ne kažemo – oprosti, još češće ne kažemo – volim te, nedostaješ mi,..ne govorimo – lijepo izgledaš danas, prešutimo lijepe riječi, govorimo ružne, jer smo preponosni, jer ne znam kakva sve opravdanja ne nalazimo.
A onda jednog dana, nema više komšija, nema više tvog dalekog prijatelja, i onda bi im rekli sve to zašto smo bili preponosni, onda nam je žao što je možda već kasno i sto teosobe više nema.
I sad bi rekli i nedostaješ mi i oprosti, molim te, jer sad tek vidimo koliko je nepotreban taj ponos, koliko treba cjeniti te male stvari u životu, koliko malo vremena imamo i da ga nikako ne smijemo trošiti na ljutnju, ponos, bahatost, svaki tren koji imamo potrošimo na ljubav, začinimo cijeli život ljubavlju i onda i kad najdraži odu, veliki dio njih ostati će u našim srcima, tako da ustvari zauvijek ostajemo zajedno….tu negdje.
Zato, baš zato trebamo da iskoristimo vrijeme u Allahovo vjerovanje, u izvršavanje Allahovih dužnosti, zahvaljivati na Njegovoj blagodati koju nam je podario, pa i ako nam je nekoga oduzeo, ostavio nam je nekog drugog za koga se moramo i trebamo boriti a onoga, koga nam je Uzeo trebamo spominajti u našim dovama i sjećati ga se s najljepšim trenutcima….
