Pozovi svoga Boga, neka mi pošalje Meleka smrti!!!
Djevojka muslimanka, redovno učila o svojoj vjeri kad je bila u školi. Roditelji su je usmjeravali na Pravi put, međutim u „najluđim“ godinama, kao da se odrekla svega onoga što se zove „dobro i plemenito“. Društvo koje je odabrala bilo je loše, posmatrajući ih sa strane, dobiješ osjećaj da te osobe grijehe čine konstantno 24 sata. Bila je sa njima, ne postoji možda grijeh a da ga nije probala i “uživala“ u njemu…
Ničije savjete nije slušala, posebno one koji su se odnosili na pokajanje i ostavljanje grijeha. Kao da je neki inat tjerala, kao da je htjela neku svoju silu da pokaže. Oholost se nazirala u njenom hodu, ponašanju, govoru. Roditelje koji su u nju toliko uložili truda, smatrala je običnim strancima, s njima je razgovarala samo zbog neke potrebe, novca recimo.
Međutim, morao je doći i taj dan. Kad je svratila i dvorište džamije da se napije vode, iz nje je izašao njen šejh koji ju je podučavao vjeri kad je bila djevojčica. Stajala je pored odvrnute česme i gledala u njega. Šejh joj je prišao polako i nazvao selam. Odgovrila je pognute glave. Nije se moglo zaključiti, da li u tom trenutku osjeća neki stid ili možda ljutnju. Poznavajući je kakva je prije bila, upitao ju je: “Zašto?“
Ona da je svjesna Allahovih blagodati koje koristi, nikada joj ne bi na um palo da namaz ostavi, da grijeh učini. Ali izgleda da nije svjesna ili joj njena oholost koju je šejtan tako lijepo predstavio, jednostavno ne da da krene napred, stalno ide nazad i vuče je prema dolje…u vatru džehennemsku. Ona ga je nijemo gledala, a on je nastavio: “Znaš li kćeri da Allah sve vidi, sve čuje, sve zna, znaš li da ti je smrt bliža nego žila kucavica? Kako ćeš pred Allaha sa takvim djelima, još si mlada….“
Nije šejh ni završio svoju misao, kao grom iz vedra neba, sjevnula je rečenica iz njenih usta od koje bi se Zemlja zatresla. Pogledala ga je luđačkim pogledom i rekla: “Slušaj, ako istinu govoriš, pozovi svoga Boga neka mi pošalje Meleka smrti!!!“
Tako mi Allaha, izustila je zadnju riječ i gledajućui u svog šejha, pala je na zemlju kao pokošena. Njene riječi pune mržnje i oholosti, došle su istog trenutka kod Uzvišenog Gospodara. Pala je mrtva, svoju dušu je ispustila izazivajući Gospodara Nebesa i Zemlje. Jadnica, da izazove Onoga koji je rekao: “…čitava Zemlja će na Sudnjem danu u vlasti Njegovoj biti a nebesa će u moći Njegovoj smotana ostati.” (Az-Zumer, 67)
„Reci:“Melek smrti, koji vam je zato određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.“ (As-Sedžda, 11)
Zato razmislite koga izazivate svojim ponašanjem i svojim ne(djelima)!!
novihorizonti
