Kako me je mačak lutalica naučio važnoj životnoj lekciji…

Svi koji su živeli u mom naselju znali su ko je Ružni. Ružni je bio mačak lutalica.
Ružni je volio tri stvari u životu – da se bije, da jede smeće i da „voli“. Ove tri stvari u kombinaciji sa uličnim životom dosta su uticale na Ružnog.
Za početak, imao je samo jedno oko, a na mjestu drugog bila je zjapeća rupa. Sa iste strane nije imao ni uvo, lijevu nogu je nekada davno lomio, ali nikada nije zarasla kako treba pa je uvijek izgledao kao da će skrene na lijevu stranu. Rep je davno izgubio u nekoj tuči, ostao je samo patrljak koji se uvijek trzao. Bio je sivi prugasti mačak, ali je to bilo teško vidjeti jer su mu glava i vrat bili prekriveni ranama. Čak mu je i tijelo bilo prepuno žutih okorjelih krasta.
Svaki put kada bi ga ljudi vidjeli, reagovali bi na isti način. „KAKAV GROZAN MAČAK!“, govorili bi.
Svoj djeci su rekli da ga ni slučajno ne diraju jer je tako grozan, odrasli i djeca su ga gađali kamenjem, polivali vodom, izbacivali iz dvorišta i udarali štapom ako bi probao da uđe u njihov dom.
Ružni je uvijek reagovao na isti način. Ako bi ga neko prskao vodom iz crijeva, on bi samo stajao, trpio vodu sve dok ne prestanu. Ako bi ga neko gađao nečin, pogurio bi se kao da je nešto skrivio.
Najdirljivije je bilo kada bi posmatrao djecu kako se igraju. Probao bi da im priđe, tiho mjaučući i gurkajući glavu u njihove ruke, moleći ih za malo nježnosti i ljubavi.
Jednog dana Ružni je nježnost izgleda potražio i od komšijskih haskija. Njima se to nije dopalo i oni su ga gadno napali. U svom stanu sam čuo njegovo očajničko mjaukanje i požurio sam da mu pomognem. Kada sam stigao, već je bilo kasno – bilo je jasno da je njegov tužni život bio gotovo okončan.

Ružni je ležao u lokvi sopstvene krvi, sa nogama i zadnjim dijelom leđa iskrivljenim pod čudnim uglom dok mu je na prednjoj strani tijela zjapila ogromna rupa. Kada sam ga podigao i probao da ga odnesem kući, čulo se kako šišti i ropće, borio se da ga ostavim. Sigurno je bio u stravičnim bolovima.
A onda se desilo nešto nevjerovatno. Dok sam ga držao u rukama, osjetio sam njegovu njušku na svom uvetu. Gurkao je njuškicu u mene i pokušavao da se mazi i pored stravičnih bolova koje je osjećao. U svoj svojoj agoniji, taj ružni stari mačak je želio malo ljubavi i pažnje.
U tom trenutku sam pomislio da je Ružni najljepši i najmazniji mačak kojeg sam vidio u životu. Nijedan jedini put nije pokušao da me ogrebe ili ujede, niti čak da pobjegne od mene. Ležao je u mojim rukama, apsolutno vjerujući da ću uspjeti nekako da mu olakšam muke.
Ružni je uginuo u mojim rukama prije nego što sam stigao do stana, ali ja sam ga još dugo držao u rukama razmišljajući o tome kako je jedan običan izranjavani ulični mačak uspjeo da potpuno promjeni moje mišljenje o tome šta to znači imati čistu dušu, voljeti iskreno i potpuno. Ružni me je naučio više o davanju i saosjećanju nego što su to mogle da učine hiljade knjiga, stručnjaka, emisija… Zbog toga sam mu vječno zahvalan. On je imao ožiljke spolja, na tijelu, ali ja sam ih imao unutra i bilo je krajnje vrijeme da počnem da ih iscjeljujem i da naučim da volim duboko i iskreno. Da se bez rezerve dam onima do kojih mi je stalo.
Mnogi ljudi žele da budu bogatiji, uspješniji, popularniji… Što se mene tiče, ja ću se uvijek truditi da budem Ružni.