Imam Ahmed i pekar

Jednom prilikom imama Ahmeda b. Hanbela, dok je bio na putu, zadesi vrijeme namaza. On skrenu u mesdžid pored puta kako bi klanjao u džematu. Nakon namaza, sjedio je u zikru, a džamijski hizmećari počeše čistiti džamiju i istjeraše ga da vani nastavi svoje virdove. Sjedeći ispred džamije, ugleda prekoputa jednu pekaru pa uđe u nju i zatraži da u njoj završi svoj zikr. Učeći dove primijeti kako pekar stalno izgovara “estagfirullah”, pa ga po završetku upita za njegovo stanje, zašto stalno govori “oprosti mi, Allahu”.

“Ma to je usput ovako, dok radim, učim istigfare, tesbih, tehlil, tekbir itd.”, odgovori mu pekar. Onda ga imam Ahmed upita da li je primijetio ima li u životu neke koristi od toga, pa mu pekar reče: “Za što god sam digao ruke i uputio dovu Allahu da mi dadne, Allah mi je dao. Sve što poželim, uputim dovu i Allah mi omogući.” Ahmed b. Hanbel prijatno se iznenadi, pa ga upita: “Zar nemaš nijednu želju a da ti Allah nije udovoljio?” A pekar odgovori: “Imam, samo jednu želju koju mi Allah nije omogućio, jednu dovu koja mi nije uslišana!” Imam ga upita: “Šta je to što ti nije udovoljeno?”, a pekar reče: “Allah mi je sve omogućio, sve što sam poželio, dobio sam, ali stalno dovim Allahu za jedno, a nikako da mi usliša.” “Šta je to?”, nestrpljivo će imam Ahmed. “Već dugo vremena imam želju da vidim imama Ahmeda b. Hanbela, a Allah mi je to uskratio!” “Pa, ja sam Ahmed b. Hanbel, a ti si razlog zbog kojeg su me izbacili iz džamije!”, uzviknu imam Ahmed.