Bilo jednom jedno drvo, Dobro drvo, puno ljubavi za jednog malog dječaka.

Bilo jednom jedno drvo, Dobro drvo, puno ljubavi za jednog malog dječaka. Dječak je dolazio svakog dana i vrijedno sakupljao opalo lišće. I isplevši lisnatu krunu, zamišljao je da je šumski kralj. Peo bi se uz stablo Dobrog drveta i njihao se na njegovim granama. Jeo je njegove slatke plodove, jabuke. Dobro drvo i Dječak bi se ponekad igrali žmurke i kad bi se umorio, Dječačić bi zaspao u sjenci drveta. Mali Dječak je puno volio drvo. I Dobro drvo bilo je srećno. Ali, vrijeme je neumitno prolazilo i Dječak je odrastao. Dobro drvo je sada često ostajalo samo. A onda, jednog dana, Dječak ponovo dođe i Dobro drvo mu reče:

„Hajde, Dječače, popni se na mene i poljuljaj se na mojim granama, najedi se mojih jabuka i odmori se u mojoj sjenci. I budi srećan.”

„Ali, suviše sam veliki da bih se peo na tebe i igrao se s tobom”, odgovori Dječak Dobrom drvetu. „Želim da kupim toliko stvari i da se zabavljam… Ali, znaš, potreban mi je novac. Možeš li mi dati malo para?”

„Žao mi je”, odgovori Dobro drvo „ali para nemam. Sve što imam jesu lišće i jabuke… Ipak, Dječače, mogao bi da ubereš moje jabuke i prodaš ih u gradu… Tako ćeš doći do para i biti srećan.”

I Dječak se uzvera na drvo i pobra njegove jabuke, potom ih odnese sa sobom. I Dobro drvo se opet osjeti srećnim. Dugo je vremena opet prošlo, a Dječak nije navraćao.
I Dobro je drvo bilo jako tužno.

A onda, jednoga dana, Dječak ponovo stiže i drvo radosno zašumori.
„Hajde, Dječače,” reče mu ono “popni se uz moje stablo i poljuljaj se na mojim granama.
I uživaj!”

“Nemam vremena za to, imam previše posla,” Odgovori Dječak.
“Želim kuću, u kojoj će mi biti toplo,” objasni on, “Želio bih da imam ženu i djecu i zato mi je potrebna kuća. Možeš li mi ti nabaviti jednu kuću?”

“Ni ja nemam kuću, odgovori drvo. U stvari, čitava šuma je moja kuća. Ali, evo možeš posjeći moje grane i od njih sebi sagraditi kuću. I tako ćeš biti sretan.”

I tako Dječak posiječe grane Dobrog drveta i odnese ih, i od njih sagradi sebi kuću.
I Dobro drvo ponovno se osjećalo jako srećnim.

Još podosta vremena prođe, ali Dječak nije navraćao. I kada se ponovno pojavio, Dobro drvo je bilo toliko srećno da je jedva bilo u stanju riječ izustiti.

“Hajde, Dječače,” pozove ga drvo šaptavim glasom, “dođi i poigraj se.”

“Previše sam star i tužan da bih se igrao,” Odgovori Dječak. “Ali želio bih jedan čamac, koji bi me odvezao daleko, daleko odavde. Možeš li mi naći jedan čamac?”

“Pa, posijeci moje stablo i načini sebi čamac,” odgovori Dobro drvo. “Tako ćeš moći odjedriti daleko, daleko odavde i biti srećan.”

I tako Dječak posiječe stablo Dobrog drveta, napravi čamac i odjedri daleko, daleko.
I Dobro je drvo bilo srećno ali ne i presrećno.

Dosta je vremena minulo i Dječak se najzad ponovno pojavi.

“Žao mi je, Dječače,” dočeka ga drvo, “ali zaista nemam ništa više što bih ti mogao dati. Znaš ne rađam više jabuke.”

“Zubi su mi se već davno istrošili i ne mogu više jesti jabuke.” reče Dječak.

“Nemam više ni grana” nastavi Dobro drvo, “na kojima bi se mogao ljuljati.”

“Previše sam star za takve stvari, mislim za ljuljanje na granama.” primijeti Dječak.

“Nemam više ni deblo,” reče Dobro drvo “na koje bi se mogao popeti.”

“Suviše sam umoran da bih se pentrao po drveću.” zaklima glavom Dječak.

“Žao mi je,” uzdahnu Dobro drvo. “Volio bih da ti mogu bilo što dati, ali ništa mi više nije ostalo.
Sad sam ti samo jedan stari panj. Žao mi je, zaista.”

“Pa više mi mnogo ni ne treba” uzdahnu Dječak. “Tek neko mirno mjestašce gdje mogu
mirno sjesti i predahnuti. Znaš jako sam umoran.”

“U redu onda” odvrati Dobro drvo, “istežući se što mu je više bilo moguće: “stari panj je pravo mjesto da se na njemu sjedi i odmara. Dođi Dječače, i sjedi. Sjedi i odmori se.”

I Dječak postupi kako mu je rečeno.
I Dobro drvo se osjeti beskrajno srećnim.

*******
Ovo je priča o svakome od nas. Drvo su naši roditelji. Kada smo mladi volimo se igrati s ocem i majkom. Kada odrastemo ostavimo ih i vratimo im se samo kada nam nešto treba od njih. Bez obzira na sv, roditelji su uvijek tu kada ih trebamo ili kada smo u nevolji. Roditelji su uvijek tu i dat će sve od sebe da ugode svojim potomcima. Može se činiti da je dječak iz priče okrutan prema drvetu, ali tako s i mi odnosimo prema roditeljima…..
islamicunity.net