Tužna priča iz Mramora
”Nikad nam nije bilo teže nego što je danas. Zadnjih 6 godina jedva preživljavamo jer nemamo od čega da živimo a oboje smo radnici državne firme a bez ikakvih prava”, započinju svoju tužnu priču supružnici Ćorić, piše Tuzlanski.ba
Oboje su radnici Aide. Imaju dvoje djece koje treba školovati, a ima dana kad se nema hljeba jesti u kući.
I ono malo poljoprivrede što su imali da bi preživjeli, odnijela je zemlja kada su u maju bile poplave. Sada klizište prijeti i da kuću ”svuče”.
Kažu da se neka pucketanja čuju. Ploča u kući ispod njih je već popucala.
Rasim je obolio od brige. U zadnje tri godine ostao je bez brade, kose, obrva. Kaže ne spava noću nikako, možda sat ili dva. Budi se i razmišlja hoće li ga tog jutra zovnuti neki komšija da mu odradi nekog posla oko kuće da bi zaradio koji dinar.
”Valja platiti struju, vodu, dadžbine, djeci kartu za škole, a onda ako ostane šta za hranu”, priča nam Rasim.
Snalazi se kako zna jer od posla u Aidi i naplate potraživanja i dugovanja nema ništa. Njegovoj supruzi Senadi ništa nije teško radit. Kaže ide sa mužem pa mu pomaže.
”Radim i muške poslove ako treba samo da zaradimo za hrane i djeci za škole” – kaže Senada.
Djeca su im skromna. Ne traže ništa a toliko toga im treba.
”Najgore je kad krene zima a mi nemamo ni za čizama da im kupimo”, priča Senada.
Pošto su djeca već momak i djevojka, svašta im treba ali ne traže i nigdje ni ne idu jer znaju da otac i majka nemaju od čega da im dadnu za izlaske. Tako da njihov život nije kao kod ostale omladine. Bore se da završe školu pa da nađu neki posao.
Rasim i Senada iako su bolesni ne koriste lijekove. Kažu nemaju od čega da kupe.
”Kad odemo doktoru, odmah kažemo da ako ima lijek a da je na esencijalnoj listi, da nam to doktor prepiše kao terapiju jer ništa drugo ne možemo kupiti”, priča nam Senada.
Zato se ni ne liječe. Brine ih Rasimovo stanje i što je totalno izgubio svu kosu i obrve i bradu. I što skoro pa nikako ne spava.
”Od briga ne spavam nikako. Obolio sam. Ostao bez kose, obrva, brade zbog stresa. Brinem se jer ne vidim budućnost. Zima je već došla a drva imamo samo za mjesec dana. Ćumura nikako nemamo. Po drva idemo u obližnju šumu, snalazimo se kako znamo jer se valja grijat a da kupimo drva nemamo novaca” – priča nam Rasim.
Od protesta i borbe za svoja prava u ”Aidi” neće odustati mada mnogo ne očekuju. Nadaju se toj jednokratnoj pomoći od strane Vlade TK od koje bi se mogli prehraniti i razvući te pare na nekoliko mjseci a kažu najvažnije je kupiti djeci karte za školu.
Rasim kaže da bi ga u život vratilo kada bi im neko pomogao da kupe kravu ili kada bi neki dobri ljudi im poklonili jednu.
Krava košta oko 2000 KM a oni nemaju taj novac, a imali bi gdje da drže kravu i da je napasaju.
”Od nje bi mogli svi živjeti pristojno i mogao bi sebi i ženi i djeci obezbijediti kakav takav život. Barem ne bi nikada bili gladni” – kaže Rasim.
Nada se da će mu se ta želja ispuniti. Jer bi krava vratila osmjehe na licima porodice Ćorić, koji ne bi više morali spasti na to da žive od milostinje, jer ne mogu zaraditi dovoljno da bi prehranili svoju četveročlanu porodicu.
Žalosno je što su oboje radnici državne firme koja je u sto postotnoj nadležnosti Vlade TK, a oni su spali skoro pa na prosječki štap. Boli ih što kada protestuju na ulici, građani im psuju i vrijeđaju ih, a kažu da se dovoljno osjećaju jadno i bijedno što uopšte svoj pošteno zarađen hljeb moraju tražiti na ulici.
Međutim, od protesta neće odustati pa kad bi i pješke morali pješačiti oko 10 kilometara do Tuzle, ići će na proteste.
”Ne vjerujemo u bolju budućnost. Izgubili smo sve nade kada je u pitanju naš status u Aidi. Ono što bi nas zadovoljilo jeste to da nam uvežu radni staž što nam duguju i da nas pošalju na biro” – kaže nam Senada.
Ako ima neko ko bi pomogao porodici Ćorić da kupe kravu ili im poklonio jednu, sve njihove brige bi nestale, jer ne bi više nikada bili gladni, ni oni, ni njihova djeca. Rasimu se možete obratiti na broj telefona +387 62 202 582
