Potvrđen genocid u Srebrenici: Ratko Mladić osuđen na doživotnu kaznu zatvora
Uzevši u obzir statut i pravilnik i sve dokaze, Vijeće utvrđuje da Ratko Mladić nije kriv za genocid 1992. godine, ali da je kriv za genocid u Srebrenici, progone širom BiH, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce
Izvor: Al Jazeera
Sudsko vijeće Haškog tribunala izreklo je prvostepenu presudu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Optužnica ga je teretiLa za genocid i druge ratne zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine.
Sudsko vijeće je zaključilo da je postojao sukob na cijeloj teritoriji BiH.
Vijeće je konstatiralo da su u nekoliko općina počinjena ubistva koja predstavljaju ratne zločine.
Mnoge žrtve su ubijene nakon napada srpskih snaga. Žrtve su bile suočene sa masovnom silom, mnogi su pogubljeni.
Predsjedavajući Sudskog vijeća navodi slučajeve ubistava bosanskohercegovačkih muslimana, kao i primjere grubog i nehumanog tretmana zatvorenika.
Vijeće je konstatiralo da neka od ubistava predstavljaju istrebljivanje te zločine protiv čovječnosti.
U Manjači je tokom noći među zatvorenike baćeno hemijsko oružje, a čuvari su otvorili vatru na zatvorenike koji su počeli bježati iz prostorije. Ubijeno je između 190 i 220 zatvorenika Manjače.
Vijeće je zaključilo da je u mnogim opštinama provedeno premještanje i deportiranje. U Kotor Varoši su bh. muslimanima i Hrvatima je navedeno ograničenje kretanje.
Dijelovi stanovnika muslimanske i hrvatske nacionalnosti, uključujući djecu i žene, prisilno su deportirani iz općine Kotor Varoš.
Sudsko vijeće je zaključilo da je nehumano preseljenje i deportacija provedeno u nizu općina pod kontrolom srpskih snaga.
Vijeće je zaključilo da zatvorenici nisu imali adekvatnu njegu, da su bili gladni i žedni. Također, zatvorenici su morali jedni drugog silovati i činiti druge prisilne seksualne radnje.
Brutalno su silovane grupe bošnjačkih žena i djevojčica.
Genocid u šest bh. općina – Foči, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu i Vlasenici.
Vijeće je utvrdilo da je veliki broj Bošnjaka i Hrvata izložen ubijanju i teškim tjelesnim povredama.
Ispitana je i namjera izvršilaca. Većina članova vijeća je konstatirala da je postojala namjera uništavanje bosanskih muslimana u Sanskom Mostu, Vlasenici i Foči te izvjesnog broja njih u Kotor Varoši i Prijedoru.
Zaključeno je da članovi UZP-a nisu posjedovali namjeru da unište značajan dio zaštićene grupe bosanskih muslimana.
Vijeće se nije uvjerelo da su počinitelji imali namjeru da unište značajnu grupu bosanskih muslimana.
Sarajevsko-romanijski korpus Vojske Republike Srpske granatirao je Sarajevo modificiranim aviobombama koje neselektivno gađaju.
Vijeće je razmotrilo prirodu, način, vrijeme, lokaciju i konstatiralo da je namjera izvršilica bila da gađaju civile i da na neselektivan način gađaju Sarajevo.
Narod Sarajeva je bilo izloženo teškim uvjetima. Uskraćena ime je bila voda, hrana, struja i plin.
Bili su stalno izloženi granatiranju i snajperskim gađanjima.
Vijeće je utvrdilo da su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa planirali teorizirati građane.
Pripadnci ovog korpusa su uvršili ubistva i teroioriziranje građana Sarajeva, što predstavlja zločin protiv čovječnosti.
Genocid u Srebrenici
Približno 15 do 20 dana prije zauzimanja Srebrenice VRS je napravio plan napada na enklavu, s namjerom da ona nestane, da bude ispražnjena od stanovništva.
Planirano je da se prisilnim uklanjanjem bosanskih muslimana to područje pretvori u srpsku teritoriju.
Hiljade muslimana, uglavnom žena i djece su pobjegle u Potočare, kako bi se sklonil u bazu UN-a.
U Potočarima se okupilo 25-30 hiljada civila, od koji su pet posto bilo vojno sposobni muškarci.
U i oko baze UN-a su vladali užasni uvjeti. Nedostajalo je hrane i vode.
Vojska RS-a je odvodila mušarce koji su se nalazili oko baze.
Dana 17. jula je potpisan je dokument da će VRS i snage bosanskih Srba uz pratnju UN-a evakuisati muslimanske civile u opstinu Kladanj.
Od 12. do 14. jula 1995. srpske snage su organizovale prevoz blizu 25.000 muslimanskih civila, žena, djece i staraca na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.
Vojnici VRS-a su sistematski odvajali vojno sposobne muškarce, ali i dječake od 12 godina i muškarce starije od 60 godina.
Odvajanje je često nasilno provođeno. Te muškarce niko poslije žive nije vidio.
Muškarce su u logoru tukli, vrijeđali, tjerali da pjevaju srpske pjesme.
Pripadnici VRS-a su sistemaatski ubili hiljade muslimanskih muškaraca, staraca i djece. Hiljade su pobijene u roku od samo nekoliko dana.
U Kravici je izvršeno pogubljenje gotovo 1.000 nenaoružanih muškaraca.
Dana 16. jula pogubljeno po kratkom postupku 1000-1200 muškaraca.
Vijeće navodi slučajeve masovnih pogubljenja srebreničkih muslimana, gdje su odjednom ubijane stotine i hiljade muslimana.
VRS je te zločine pokušao prikriti iskopavanjem i ponovnim ukopavanjima žrtava na udaljenim područjima.
Neki slučajevi predstavljaju istrebljenje, a također dokazano je i prisilno i nehumano preseljenje.
Vijeće je utvrdilo da su fizički počinoci počinili nezakonite radnje, oduzimanje života i nanošenje fizičkih i duševnih povreda muslimanskih muškaraca.
Vojnici i oficiri VRS-a, uključujući vojnu i civilnu policiju, zarobili su i zatočili 200-400 pripadnika međunarodne policije i UN-a.
Vojni posmatrači su predati pod nadzor VRS-a. Neki su bili lisicama i lancima vezani na lokacijama od strateškog značaja.
Prijećeno im je smrću, a prijetnje su upućene i zvaničnicima UN-a.
Pripadnici UN-a su bili zatočeni kako bi se zaustavili napadi NATO-a na položaje VRS-a.
Počinioci su znali da posmatrači i pripadnici UN-a nisu bili vojne snage. Zaključeno je da je to krivična tačka uzimanja talaca, što je kršenje običaja rata.
Vijeće je zaključilo da je optuženi bio na raznim položojama u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA) i da je bio komandat Vojske RS-a. Na toj dužnosti je ostao do 8. novembra 1996. godine.
Vijeće je zaključilo da je od 1991. do 1995. postojao UZP da se bosanski musliomani i Hrvati uklone s teritorije na koju su Srbi polagali pravo – ubistvima, preseljenjima, deportacijama.
Ocjenjujući izjave i tvrdnje, Vijeće je konstatavolo da dokazi ne idu u prilog cilja UZP-a – genocida kao cilja sveobuhvatnog UZP-a.
Mnoge optužnice su počinile jednice koriđtene za počinjenje UZP-a – pripadnici VRS-a, policije RS-a, paravojne jedinice.
U periodu od maja 1992. do 1995. optuženi je izdavao naređenja na osnovu koji je formiran i organizovan VRS i njegovi organi.
Nakon pauze i incidenta kojeg je napravio Mladić, nastavljeno je čitanje presude
Vijeće nastavlja s čitanjem sažetka presude.
Optuženi je komandovao i rukovodio jedinicama VRS-a, a donekle je naređivao i MUP-u. On se u nekoliko navrata obratio skupštini bosanskih Srba.
Davao je prijedloge političarima kako da se postave tokom mirovnih pregovora kako bi ostvarili prvobitno definisane ciljeve.
Optuženi je 1994. uveo stroga ograničenja dostavljenja humanitarne pomoći civilima. Davao je obanjujuće izjave medijima u vezi počinjenih presuda.
Njegove radnje su toliko doprinjelo činjenu ratnih zločina koje ne bi u toj mjeri bili počinjeni bez tih radnji. Ne bi došlo do tolikog obima genocida, ubistava, prislilnog preseljenja, istrebljenja…
Vijeće je konstatovalo da je optuženi bio svjestan da će nad bosanskim muislimanima i Hrvatima biti počinjena nehumana deporatacija.
Vijeće je konstatovalo da je od maja 1992. do 1995. postojao UZP s ciljem širenja terorira korištenjem snajpera i granatiranja nad civilima u Sarajevu. U organizaciji su bili rukovodioci bosanskih Srba.
Sve zločine su počinili pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa. Vijeće je konstatovao da je Mladić učestvovao u formiranju Sarajevsko-romanijskog korpusa, da je tokom vojnih operacija primao pomoć od vojske Savezne Republike Jugoslavije.
Konstatovano je da je učetvovao u kreiranju modificiranih aviobombi korištenih za granatiranje Sarajeva.
Učestvovao je u širenju propagande i davanju neistitih izjava međunarodnoj zajednici.
Radnje optuženih su u značajnoj mjeri doprinjele činjenju ratnih zločina u Sarajevu i provođenju UZP-a u vezi Sarajeva.
Vijeće je uzelo u obzir to što je Mladić lično rukovodio granatiranjem Sarajeva u maju 1992. godine.
Optuženi je naredio 1995. da prekine snabdijevanje Sarajeva vodom, a imao je namjeru da pokrene i sporevede kampanju snajperskih napada.
Namjera optuženog je bila da se kampanjiom među građanima Sarajeva širi teroro.
Optuženi je imao namjeru tokom cijelog perioda UZP-a u vezi Sarajeva. Tokom nekoliko dana uoči 11. jula 1995. u Srebrenici, UZP je imao namjeru progon i ubistva bosanskih muslimana.
Zločini za koje se tereti, osim ubistva šest muslimana i dječaka počinile su jedinice VRS-a. Učesnici UZP-a koristili su VRS za činjenje ubistava u okviru UZP-a.
Optuženi je propustio da poduzme korake kako bi se zločini spriječili, a osim VRS-a u zločinima su učestvovali i pripadnici MUP-a.
Optuženi je znatno doprinio da cilj UZP-a u vezi Srebrenice bude proveden, te u činjenju genocida, ubistava, progona, istrebljenja.
Vijeće je uzelo u obzir Mladićeve izjave i radnje tokom razmatranja uloge u UZP-u. Optuženi je negirao da je u Srebrenici činjen ratni zločin i masovni progon, te je pogrešno informirao medije o dešavanjima u srebreničkoj regiji.
Optuženi je dao brojne izjave da se treba osvetiti bosanskim muslimanima u Srebrenici i rekao da bi oni davno nestali da se nije oko njih angažovala međunarodna zajednica.
Na osnovu navedenog, Vijeće je konstatovalo da je optuženi imao namjeru da se muslimani i dječaci eliminišu u Srebrenici, te da se protjeraju žene i djeca.
Optuženi je imao namjeru da uništiti bosanske muslimane u Srebrenici kao zaštičene grupe. Imao je namjeru da ostvari UZP u vezi Srebrenice činjenjenjem genocida i bio je dio tog UZP-a.
U vezi UZP-a za uzimanje talaca, kad su započeli zračni napadi NATO-a na položaje srpskih snaga, bila je namjera zatočenje međunarodnih snaga i držanje na strateškim položajima.
