Jedan je hodža vrijedan i požrtvovan, često radio do kasno…

Jedan je hodža vrijedan i požrtvovan, često radio do kasno. Jednoga mu dana, u kasnim večernjim satima, pade na um lik jedne stare gospođe. Ni sam nije znao zašto se tada sjetio baš nje – starice koja je živjela sama i napuštena, a baš nitko nije brinuo o njoj.
Odlučio je pomoći joj. Iako ni sam nije imao puno, počeo je prevrtati po svojim džepovima, ladicama, čarapama, ispod madraca… Ono što je nakupio, spremio je u kovertu, s nakanom da će sutra, čim svane, otići na poštu i poslati starici kovertu.
S unutrašnjim mirom i zadovoljstvom čovjeka koji rado pomaže, nastavi sa svojim poslom. No, u tom trenutku netko pokuca na vrata.
Tko li bi to mogao biti u ovo kasno doba, pomisli i bez puno razmišljanja krene prema vratima i otvori ih.

Pred njim je stajao zamaskirani muškarac s pištoljem u ruci. Uperivši pištolj u hodžu, hladno mu reče: Pare ili život!
Laganim korakom i s tugom u srcu, hodža uze pripremljenu kuvertu za staricu, bez riječi ju pruži lopovu i neprimjetno uzdahnu. Lopov pak nestrpljivo zgrabi kuvertu i istrča u mrak, ne ozlijedivši hodžu.
Došavši na sigurno, lopov krenu rastrgnuti kuvertu, no odmah mu upade u oči kako na njoj nešto piše. Pogleda ime osobe na koju je kuverta naslovljena i odmah ga poče stezati u grlu i gušiti, te gorko zaplaka. Kuverta je, naime, bila namijenjena njegovoj majci!
U trenutku mu je sasvim bilo jasno da se hodža u to gluho doba noći prisjetio njegove majke i sada joj šalje novac. Također mu je postalo jasno kako se on svoje majke gotovo nikada ni ne sjeti, nego ju pušta da živi u krajnjoj neimaštini i ostavljenosti. Već dugo, dugo ju nije posjetio… Čak i krade novac njoj namijenjen!

S dubokim osjećajem krivnje i s čvrstom odlukom da će od toga trenutka sve biti drukčije, obrisa suze i vrati se hodži.
Nakon njegovog kajanja ipak je odnio svojoj majci i poselamio od efendije te se brinuo za svoju majku kako je najbolje umio.